Naslov posta ujedno
je i naslov radionice na kojoj sam bila,
na jednoj konferenciji u jednom lijepom gradu.E sada! Možda mi se radionica svidjela zato što sam
morala „platiti“ određenu cijenu za nju. Naime, da bih ušla na radionicu morala
sam pola sata prije stajati ispred prostorije u kojoj se trebala održati ista i
gledati u simpatičnu mladu damu, molećivim pogledom psića koji za hladne zime
stoji na vratima svoga gospodara i nada se da će ga ovaj pusti u kuću gdje će
mu biti toplo i gdje će imati društvo. Ona je neumoljivo gledala na popis
prijavljenih sudionika (mene na njemu nije bilo) i propuštala SAMO i ISKLJUČIVO
one koji dokažu da su na popisu. Ne znam kako sam joj izgledala, ali ona je u
jednom trenutku podigla pogled prema meni, namignula mi i glavom neprimjetno
trznula prema ulazu u prostoriju što sam ja protumačila kao: „Hajde, upadaj!“
te sam se brzinom i spretnošću lisice provukla pokraj nje i sjela na prvo
slobodno mjesto u krugu.
Nisam
od onih ljudi koji točno znaju što vole, ne vole, definirani i posloženi do
kraja! Sebe volim doživljavati više kao fleksibilnu iako sam se u određenih „hrabrim“
trenutcima svoga života pitala „tko sam ja“ i imam li uopće identitet i
integritet...ali o tome ne bih sada. Zapravo ne bih nikada! Ono što želim reći,tj.
napisati da unatoč povremenom difuznom
identitetu i nedostatku znanja o sebi ipak JEDNU STVAR O SEBI ZNAM: JA VOLIM
KNJIGE! JA VOLIM BAJKE! Od kada znam za sebe, i prije, još dok sam brojala
sitno dane života voljela sam ta divna čuda, papirnata, listaju se i imaju
slova i poneku sliku. Mama mi je pričala kako bih iz hrpe slatkiša i igračaka
koje je donio uskršnji zec ili božični anđeo ja uglavnom iskopala slikovnicu, a
ostalo ravnodušno ostavila iza sebe i uranjala nos u divna bića koja stanuju na
stranicama već spomenutog dara. Slikovnice, knjige, bajke, lektire,...kada bih
se dočepala knjige jednostavno sam je čitala dan i noć, „gutala“ bih slova, rečenice,
stranice brzinom i posvećenošću kojm djeca trpaju u sebe bombone i čokolade!
Baš zbog toga sam toga lijepoga dana u tom lijepom gradu, na toj lijepoj
konferenciji ja zalutala na tu čarobnu radionicu tamo daleko, daleko! Iza sedam
gora i sedam mora gdje se dodiruje svijet gotovo zaboravljene dječje mašte i
odraslih realnosti...u tom svijetu svatko od nas je ostavio jednog ili nekoliko
likova iz bajki koje su nam pričali i/ili čitali dok smo bili mali. Nekoga tko je
toliko utisnut u nas da odoljeva zaboravu, godinama i svim iskustvima koja su
nas do odrasle dobi snašla. Kolaju priče da ona/on i dans mogu riješavati naše probleme! Bilo je tamo i dama koje su prevalile šesto
desetljeće i koje su se bez poteškoća dosjetile svog najdražeg lika!I tako,
nakon što smo našega junaka/junakinju pozvali u sadašnjost i predstavili ga
drugima, zadatak je bio da se malo prošetamo prostorom i nađemo druge junake s
kojim bi se naš rado podružio. Da se razumijemo, nije to bio lik baš onaj iz
pera autora nego NAŠ, obojan dječjom maštom i malo „iskrojen“ da odgovara
dječjim potrebama i da se uklopi u dječje poglede na svijet.
I tako su se tamo
našli Supruga od Modrobradog (najmlađa
od sestara koja ga je "došla glave"), Snjeguljica, Ružno Pače i Najmlađi
Kozlić. Zajedno su se udružili i za početak pokušali vidjeti zašto je baš njih
sudbina spojila. Dakle, uspostavilo se kako je Ružno Pače trebalo ekipu i
zajedništvo koje će ispod neugledne vanjštine vidjeti njegove snage i vrline te
ljepotu i dati mu prostor gdje će
moći rasti i razvijati se do prekrasnog stvorenja koje živi život punim plućima.
Najmlađi Kozlić je trebao nekoga tko je mlađi i manji od njega kako ne bi
uvijek bio onaj najmanji za što mu je dobro došlo Ružno Pače. Konačno je i on
imao nekoga tko je manji i o kome on može brinuti, pomagati mu i biti poput
starijeg brata. Snjeguljica se sakrila u dvorac od Modrobradog gdje joj je
utočište pružila Supruga i nje dvije bile su podrška i pomoć jedna drugoj,
postale su prijateljice. Na putu do dvorca, dok je bježala od zle maćehe Snjeguljica
je pronašla Kozlića i Ružno Pače gdje
lutaju i dovela ih na mjesto gdje je i sama pronašla utočište. Supruga od
Modrobradog dobila je moć kroz zajedništvo koje joj je pružilo hrabrost i snagu da
mužu pokaže da ona nije slaba i naivna ženica koja će biti poslušna samo zato
jer se to očekuje od nje i kojoj će biti
dobro uz jedan uvijet, a to je da ne postavlja previše pitanja i da ne bude
znatiželjna. Društvo Snjeguljice dalo joj je hrabrost i snagu i pomoglo da
oživi snagu i jakost koju ima u sebi. To bi moderne generacija valjda nazvale „girls
power“!!
Evo ih na slici:
Bilo je i divno i
jezivo koliko smo otkrivali o sebi govoreći o našem omiljenom liku iz bajke i
baš zbog toga neću vam otkriti koji sam od njih bila ja! Inače rečenica s kojom
smo završile naš proces bila je: „Sve što je rečeno ostaje između Snjeguljice,
Supruge Modrobradog, Ružnog Pačeta i Najmlađeg Kozlića.
Bajke su divne.
Obraćaju se našoj kreativnoj strani bića koje je često zatrpano naplavinama
realnosti života, grubošću i teškoćama koje svakodnevno moramo izdržati na u
našim obavezama i odgovornostima –čime god se bavili i što god nam poziv bio.
One govore direktno našim emocijama, našoj mašti i intuiciji...i nemojte se
čuditi ako u fascinaciji i opsjednustosti nekim likom ili temom pronađete
odgovore na najdublje istine vlastitog bića, odgovore svojih problema, interesa
i poteškoća u životu koji danas živite. Bajke nas inspiriraju da riješimo
vlastite probleme i poteškoće i na simbolički način zadovoljimo vlastite
potrebe. One još uvijek imaju osjećaj za prirodnu pravdu za kojom čeznemo i
zrače nekim optimizmom.
I na kraju ostaje
samo jedno pitanje: A kojega se vi lika rado sjećate?!
