Kako je Una dospjela na drugo mjesto iliti... o Mrežnici

Volim Unu, tu lijepu rijeku i rado se sjećam ljeta provedenih na njenim obalama. Tada se živjelo zaigrano i bajkovito, a Una je bila kulisa za naše big games i ona manje koje su joj prethodile.

Mogu otvoreno reći da su mi to bili gotovo najljepši dani kojih se sjećam sa studija. Ubrzani dani u Zagrebu, puni obaveza i pomalo tjeskobni za vrijeme ispitnih rokova i onda opušteno i bajkovito ljeto na Uni.

I onda, puno godina poslije, dođe to ljeto kada sve krene kako ne žeiliš i mimo plana. Polomljeni prst (ne moj) i hitna i odmaranje i mirovanje bili su momenti koji su izbili zadnje čavle iz stupova mosta koji me je trebao ispratiti na obalu našeg lijepog mora. Kada dođu topli dani, tamo negdje oko druge polovice lipnja moja stopala tako počinju svrbjeti do neizdržive čežnje da u japankama (ili nekoj drugoj „gotovo“ bosoj obući), sa ruksakom na leđima, bez šminke, s minimum kozmetičkih preparata i odjeće, glavom u oblacima, odjedrim u nepoznata mjesta...po mogučnosti na obali! ...i tako je bilo i ovo ljeto...i kada je ta moja čežnja već počela da boli i da stvara onaj lijepi nemir koji pokreće..prihvatila sam bol i sve njene nuspojava i pomirila se da ću ljetovati u Ostanovcima. Tada se dogodilo! Jedan muž i njegov prst, jedno prebivalište i jedno boravište i jedna dislocirana doktorica u mjestu prebivališta, a ne boravišta, odvedoše nas na kontrolu u našu Metropolu, blizu moru! Ponadah se da ću ga možda ipak vidjeti ove godine! ....ali ne! Predložio je on nešto u zemjenu i došli smo na obale Mrežnice. I kako smo se približavali našoj lokaciji kiša je sve više padala i padala i vrijeme je više podsjećalo na jesensko nego na ljetno! Ružo, čini se da ipak nemamo sreće! Ništa od našeg kupanja! –odzvanajlo mi je u ušima dok sam vozila do destinacije ..ali smo ipak nastavili da barem vidimo tu lijepu rijeku i provjerimo njene obale za neke sretnije dane! I tako, zavoj po zavoj, rupa po rupa na cesti, kilometar po kilometar, jedan prekrasni pružni prijelaza, nekoliko zastrašujuće uskih cesta i eto nas! Treba nam kišobran?! Ma ne treba! Malo ćemo kisnuti! Ma ajmo bez njega i dođosmo do toga savršenog mjesta i te savršene rijeke! Nisam toliko vična s riječima da bih opisala tu ljepotu, ali mislim da se ni Prstenova družina ne bi postidjeli i žalili da ih ovdje naseliš. Slika neka govori...

Slika preuzeta sa http://hr.worldmapz.com/admin3/35107007006_en.htm

Bistra, tirkizna, puna manje ili više pitomih slaopova, više ili manje mirisna i ukrašena  divnim lopočima, drvećima u vodi i pokraj nje, plavim vretencima, malim ribicama i pokojom flegmatičnom patkom u koju se možeš zabiti glavom ako je ne skužiš na vrijeme jer njima ne pada na pamet da se sklanjaju sa puta kupačima...
Ovaj je pristao da se slika!

Slika preuzeta sa http://svartberg.org/zivine/vret/

Ovako su izgledali:

Preuzela sa http://fotkamipisem.blogspot.hr/search?q=konjska+smrt
 

Lokaciju namjerno ne želim otkriti jer želim da ostane samo naša!
I gledam ja nju, a njene prekrasne bistre i tirkizne oči gledaju mene!

Slika preuzeta sa http://os-vnazor-dugaresa.skole.hr/nastava/_ivot_na_mre_nici/mre_nica_na_biser

 I raste ona čežnja u meni da zaronim odmah, tu na tom mejstu, u odjeći ..ili barem da se riješim samo haljine i raste ta čežnja, a s njom se smanjuje broj kapljica kiše koje padaju..i čini mi se da nije toliko ni hladna..i prestala je kiša.. i ja sam se zadnjim atomima snage savladala poriv da zaronim i otišla do auta po kupaći kostim koji sam obukla nevjerojatnom brzinom. I bučnem se vičući kao Tarzan: Tko drugi uđe mora platiti kaaaaaavu! ...i počastio je kavom  i ručkom i pivom! Na lokacij is ovim pogledom...

Plivali smo i borili se sa slapovima i koristili ih umjesto masaže i rodila se ideja! Naše sljedeće prebivalište mora biti na obali ove ljepotice! I on reče: Jesu tebi patke il' vretenci mozak popili?!

Šta samo maštaš i sanjariš?! Nema šanse! ...a mislim si ja: Ima! Ima! ..i prešutim odgovore na ona pitanja.

I tako je cijeli godišnji savršen zbog tog jednoga dana! Doduše, malo ga je popravila nova, savršena haljina kupljena u Orsay dućanu te rajf i ogrlica koji joj pristaju. Sve za 160kn. 

 Ima li neka lokacija koja vama zarobljava misli i srce?! 

Bojim se napisati ovaj post, ali voljela bih razmijeniti mišljenja sa drugim knjigoljupcima ako netko zaluta na ovaj blog...

Knjigu sam započela čitati prije 6 mjeseci i na početku mi je bilo teško uživjeti se u radnju te sam se morala nagovarati da završim prvi dio. Na pola knjige sam se "upecala" i jedva čekam da je uzmem u ruke, ali nisam sigurna sviđa li mi se knjiga i da li ću nakon što završim drugi dio, nastaviti druženje sa ovim autorom.
Knjiga je slojevita i imam doživljaj da napredujući kroz stranice otkrivam sloj po sloj dubine likova i priče, ali...suzdržavam se od negativnih kritika, jer je ovaj autor hvaljen i nagrađivan, ...ipak postoji ali....pitam se treba li sve biti tako seksualizirano, brutalno i eksplicitno?! Da li je potrebno da se terminima zavođenja, seksualnosti i ertoičnosti opisuje predavanje matematike učenicima u školi? Teme kojih se dotaknu su brojne...kult ličnosti, fanatična religioznost, otuđenost likova, pedofilija pod krinkom produhovljenja i viših ciljeva...da zaključim, "upecala" sam se za priču, ali osjećaj koji imam kada odložim knjigu vjerojatnoće me ostaviti podalje njegovih drugih dijela nakon što završim sa drugom knjigom.
Netko čitao? Kritike, pohvale,...mišljenje..?

ZAŠTO I ODRASLIMA TREBAJU BAJKE?!

Naslov posta ujedno je i naslov  radionice na kojoj sam bila, na jednoj konferenciji u jednom lijepom gradu.E sada! Možda mi se radionica svidjela zato što sam morala „platiti“ određenu cijenu za nju. Naime, da bih ušla na radionicu morala sam pola sata prije stajati ispred prostorije u kojoj se trebala održati ista i gledati u simpatičnu mladu damu, molećivim pogledom psića koji za hladne zime stoji na vratima svoga gospodara i nada se da će ga ovaj pusti u kuću gdje će mu biti toplo i gdje će imati društvo. Ona je neumoljivo gledala na popis prijavljenih sudionika (mene na njemu nije bilo) i propuštala SAMO i ISKLJUČIVO one koji dokažu da su na popisu. Ne znam kako sam joj izgledala, ali ona je u jednom trenutku podigla pogled prema meni, namignula mi i glavom neprimjetno trznula prema ulazu u prostoriju što sam ja protumačila kao: „Hajde, upadaj!“ te sam se brzinom i spretnošću lisice provukla pokraj nje i sjela na prvo slobodno mjesto u krugu.

            Nisam od onih ljudi koji točno znaju što vole, ne vole, definirani i posloženi do kraja! Sebe volim doživljavati više kao fleksibilnu iako sam se u određenih „hrabrim“ trenutcima svoga života pitala „tko sam ja“ i imam li uopće identitet i integritet...ali o tome ne bih sada. Zapravo ne bih nikada! Ono što želim reći,tj. napisati da unatoč  povremenom difuznom identitetu i nedostatku znanja o sebi ipak JEDNU STVAR O SEBI ZNAM: JA VOLIM KNJIGE! JA VOLIM BAJKE! Od kada znam za sebe, i prije, još dok sam brojala sitno dane života voljela sam ta divna čuda, papirnata, listaju se i imaju slova i poneku sliku. Mama mi je pričala kako bih iz hrpe slatkiša i igračaka koje je donio uskršnji zec ili božični anđeo ja uglavnom iskopala slikovnicu, a ostalo ravnodušno ostavila iza sebe i uranjala nos u divna bića koja stanuju na stranicama već spomenutog dara. Slikovnice, knjige, bajke, lektire,...kada bih se dočepala knjige jednostavno sam je čitala dan i noć, „gutala“ bih slova, rečenice, stranice brzinom i posvećenošću kojm djeca trpaju u sebe bombone i čokolade! Baš zbog toga sam toga lijepoga dana u tom lijepom gradu, na toj lijepoj konferenciji ja zalutala na tu čarobnu radionicu tamo daleko, daleko! Iza sedam gora i sedam mora gdje se dodiruje svijet gotovo zaboravljene dječje mašte i odraslih realnosti...u tom svijetu svatko od nas je ostavio jednog ili nekoliko likova iz bajki koje su nam pričali i/ili čitali dok smo bili mali. Nekoga tko je toliko utisnut u nas da odoljeva zaboravu, godinama i svim iskustvima koja su nas do odrasle dobi snašla. Kolaju priče da ona/on i dans mogu riješavati naše probleme! Bilo je tamo i dama koje su prevalile šesto desetljeće i koje su se bez poteškoća dosjetile svog najdražeg lika!I tako, nakon što smo našega junaka/junakinju pozvali u sadašnjost i predstavili ga drugima, zadatak je bio da se malo prošetamo prostorom i nađemo druge junake s kojim bi se naš rado podružio. Da se razumijemo, nije to bio lik baš onaj iz pera autora nego NAŠ, obojan dječjom maštom i malo „iskrojen“ da odgovara dječjim potrebama i da se uklopi u dječje poglede na svijet.

I tako su se tamo našli  Supruga od Modrobradog (najmlađa od sestara koja ga je "došla glave"), Snjeguljica, Ružno Pače i Najmlađi Kozlić. Zajedno su se udružili i za početak pokušali vidjeti zašto je baš njih sudbina spojila. Dakle, uspostavilo se kako je Ružno Pače trebalo ekipu i zajedništvo koje će ispod neugledne vanjštine vidjeti njegove snage i vrline te ljepotu i dati mu prostor gdje će moći rasti i razvijati se do prekrasnog stvorenja koje živi život punim plućima. Najmlađi Kozlić je trebao nekoga tko je mlađi i manji od njega kako ne bi uvijek bio onaj najmanji za što mu je dobro došlo Ružno Pače. Konačno je i on imao nekoga tko je manji i o kome on može brinuti, pomagati mu i biti poput starijeg brata. Snjeguljica se sakrila u dvorac od Modrobradog gdje joj je utočište pružila Supruga i nje dvije bile su podrška i pomoć jedna drugoj, postale su prijateljice. Na putu do dvorca, dok je bježala od zle maćehe Snjeguljica je  pronašla Kozlića i Ružno Pače gdje lutaju i dovela ih na mjesto gdje je i sama pronašla utočište. Supruga od Modrobradog dobila je moć kroz zajedništvo koje joj je pružilo hrabrost i snagu da mužu pokaže da ona nije slaba i naivna ženica koja će biti poslušna samo zato jer  se to očekuje od nje i kojoj će biti dobro uz jedan uvijet, a to je da ne postavlja previše pitanja i da ne bude znatiželjna. Društvo Snjeguljice dalo joj je hrabrost i snagu i pomoglo da oživi snagu i jakost koju ima u sebi. To bi moderne generacija valjda nazvale „girls power“!!

Evo ih na slici:

 

Bilo je i divno i jezivo koliko smo otkrivali o sebi govoreći o našem omiljenom liku iz bajke i baš zbog toga neću vam otkriti koji sam od njih bila ja! Inače rečenica s kojom smo završile naš proces bila je: „Sve što je rečeno ostaje između Snjeguljice, Supruge Modrobradog, Ružnog Pačeta i Najmlađeg Kozlića.

Bajke su divne. Obraćaju se našoj kreativnoj strani bića koje je često zatrpano naplavinama realnosti života, grubošću i teškoćama koje svakodnevno moramo izdržati na u našim obavezama i odgovornostima –čime god se bavili i što god nam poziv bio. One govore direktno našim emocijama, našoj mašti i intuiciji...i nemojte se čuditi ako u fascinaciji i opsjednustosti nekim likom ili temom pronađete odgovore na najdublje istine vlastitog bića, odgovore svojih problema, interesa i poteškoća u životu koji danas živite. Bajke nas inspiriraju da riješimo vlastite probleme i poteškoće i na simbolički način zadovoljimo vlastite potrebe. One još uvijek imaju osjećaj za prirodnu pravdu za kojom čeznemo i zrače nekim optimizmom.

I na kraju ostaje samo jedno pitanje: A kojega se vi lika rado sjećate?!

"Put yourself together!"

"Put yourself together" izgovorila je moja profesorica iz engleskog jednom dečku iz moga bivšega razreda...to nas je jako nasmijalo, ali često, već 20 godina, toga se sjetim.

Ljudi vole mir i tišinu. Neki čak jako vole biti sami. Ne predugo nego malo, taman da nadođu! Da se sastanu sami sa sobom. Zašto? Pitajte majke, pitajte one koji svaki dan zbog posla, obaveza, studiranja,..odlaze iz svoga doma na svoje dnevne zadaće! Često čujem od majki: "O da mi je samo 5 minuta mira i  tišine! Znate, ja jako volim djecu, ali najbolji dio dana mi je onih pola sata kada oni odu spavati, a ja ostanem sama. Onda Vam ja..." pa nevedu neki svoj mali ritual koji je samo njihov (skuham kavu/ pročitam malo knjigu/ pomolim se/gledam u jednu točku itd)...popis je velik! 

 Zašto tišina?! Što se u njoj nalazi tako dragocjeno? Ona nam pušta da "budemo doma", da čujemo otkucaje vlastitog srca, a u srcu stanuje Život! Srce je mjesto gdje Ljubav stanuje! Vjerom rečeno-u srcu stanuje Bog! Život i Ljubav liječe nas i vraćaju nam novu snagu i zato se vrijedi boriti za onih 5 minuta tišine i samoće da se malo sastanemo sam samim sobom i da se "put ourselves together"!